Dan kada sam odlučila postati poduzetnica

 

Za puno toga u životu uobičajeno je reći kako nosimo u sebi od rođenja. Posve sam sigurna da ću zato zvučati patetično, ali s „poduzetničkim nosom“ se rodiš. To je nešto što ne možeš naučiti niti kupiti novcem. Možeš se usmjeriti ili naučiti primjenjivati svoj poriv, ali u konačnici je to tvoj intrinzični must.

U životu sam se naslušala mnogo komentara o sebi i svojim poduzetničkim pothvatima, i to od najrazličitijih ljudi na raznim mjestima. No,  niti jedan komentar ne može me pogoditi toliko koliko ja želim djelovati i raditi ono što volim. Po meni, nema goreg od smrznutog ili loše obučenog psića.

Radim,  poduzimam nešto i studiram. Osim što sam glavica COCO’s PLACEA, prvog hrvatskog pet shopa s konceptom boutiquea, vodim treninge dance fitnessa za velike i male, trudim se da ne krenem u realizaciju još nekog poduzetničkog projekta dok ne stavim na 4 vrlo stabilne noge (kužite-4 noge? Psi? Mačke? haha) ono što sam započela, a uza sve to i studiram.

Odrasla sam u obitelji poduzetnika. Mama je otvorila prvi kozmetički salon regiji (iako je završila fakultet koji nema previše veze sa kozmetikom) i dovela na naše tržište neke stvarčice koje su tada kod nas bile potpuno neobične, poput solarija. Moram priznati da sam u tom salonu provela veliki dio djetinjstva. Stvarno se svakakve igre mogu smisliti ispod stola za depilaciju! (tko bi rekao, ha?) Tatino zanimanje ili prije bih rekla zanimanja –  stomatologa, inovatora i znanstvenika oduvijek su bili najzabavnija igra. Njegove su medalje sa Arca-e, i ostalih naconalnih i internacionalnih izložbi inovacija bile vrlo zanimljive igačke … iako su i prototipi inovacija bili skroz OK. Od njega sam naučila važnu lekciju: ako nešto želiš, a toga nema…stvori si. I jesam, stvorila sam.

Od malena sam sanjala o svome poslu: nekada su to bili kafići, klubovi, nekada su to bili projekti vezani za modu, sport, inovacije, dizajn, fitness, ali jedna ih je stvar povezivala: moja želja za samostalnošću. Snovi o profesionalnoj samostalnostimage8i koji su tada bili još samo igra, isprepletali su se s „dječjim željama“, poput one – Želim kućnog ljubimca! To je bila jedna od želja koju su mama i tata mogli ispuniti –  jedu! Dobila sam pravog, vjernog prijatelja – malenog, čupavog, slatkog psića. Mislim da je glavna karakteristika svakog poduzetnika upornost i tu je moja upornost upalila! 16 godina sam sanjala o lajavom četveronošcu i san se napokon ostvario! Nagovorila sam roditelje da mi za 16. rođendan kupe toy pudlicu. Naravno voljela bih naglasiti kako se ljubimci ne kupuju i ne uzimaju za rođendane, Božiće, godišnjice i druge prilike samo zato što su cool  poklon. Ja sam za svoj cool poklon sa svojim roditeljima potpisala i ugovor, a prva stavka ugovora bila je: „Kakica koju napravi tvoja mezimica smatra se tvojom imovinom i izvoli ju pokupiti.“ Moram priznati da su me ugovor i pseća kakica naučili odgovornosti jer je kazna bila vratiti pudlu u leglo, a to nikako nisam željela. Malena toyca zove se Chanel, točnije Gabrielle Coco Chanel po ženi koju smatram jednom od modnih revolucionarki.

by Valentina Jonjić

 

Komentari

komentara